Priča Mirele Pandžić priča je o onom jednom trenutku koji život dijeli na život prije i život poslije.
Na drugoj godini fakulteta, 1982. godine, dijagnosticiran joj je poremećaj srčanog ritma – ventrikularna tahikardija.
Takva dijagnoza srčanog oboljenja u 20-ima dosta je, kaže, neuobičajena za srčane bolesnike. Obično postoje naznake nepravilnosti u ranijoj dobi, međutim to kod nje nije bio slučaj.
„Prije toga nikada nisam bila bolesna i cijeli sam se život aktivno bavila sportom. Od atletike do rukometa. Nakon 18. godine postala sam i dio tadašnje državne rukometne reprezentacije,“ govori Mirela.
Nakon dva bliska susreta sa smrću uslijedio je gore spomenuti život poslije.
Prekinula je sportsku karijeru, fakultetskim i inim obavezama pristupala ležernije.
„Nije se bilo smisla buniti i razmišljati o nepravdi. Radikalna promjena životnih navika bila je nužnost jer je sve suprotno značilo smrt“, prisjeća se.
Prve joj godine po dijagnozi nije bilo nimalo lako, ali zahvaljujući sportskoj disciplini koju je imala uspjela se pridržavati novih pravila: „Brige i uzrujavanje postale su prošlost. Sve što sam radila, radila sam s manje nervoze, pritiska i trke. Sve sam prilagodila laganom ritmu i posve sam napustila nerviranje.“
„Novo normalno“ pod znak upitnika svelo je dobar dio planova.
„Znala sam da možda neću doživjeti sljedeći dan, tjedan, godinu... No zapravo nitko to od nas ne zna, samo što, nažalost, ne živimo s tom činjenicom“, istakla je Mirela.
Cijeloj situaciji unatoč odlučila je učiniti najviše s onim što ima: „Nisam mogla biti statična i pomicala sam granice. Završila sam Pravni fakultet, putovala sam i vjenčala se. Iako mi liječnici to nisu nikako preporučali, naprotiv zabranjivali su, odlučila sam se i roditi dijete“.
Upravo je nakon poroda primila prvu transfuziju krvi.
.jpg)
„Tada sam osvijestila važnost darivanja krvi i važnost dostupnosti krvi. Svi se možemo naći u situaciji da nama ili nama bližnjima treba krv, a tako i organi“, naglasila je.
Transplantaciju srca imala je 2003. godine. Takve, kao i druge operacije, zahtijevaju dostupnost većih zaliha krvi zbog čega Pandžić pruža podršku i potiče sve dobrovoljne davatelje krvi da kontinuirano daruju te nastave spašavati živote.
Potaknuta vlastitim životnim iskustvom, zajedno s kolegicom Tanjom Watz, 2005. osnovala je udrugu Transplant usmjerenu promicanju darivanja i presađivanja organa.
Udruga okuplja osobe s kroničnim bolestima nekog od vitalnih organa, kao i osobe na listi čekanja za transplantaciju, osobe na dijalizi, transplantirane osobe te članove njihovih obitelji i prijatelje i zdravstvene djelatnike s područja transplantacijske medicine.
Zahvaljujući kontinuiranom radu udruge no i spremnosti građana, Hrvatska je u kontekstu Europe, na samom vrhu po broju davatelja i broju transplantacija u odnosu na broj stanovnika. U Hrvatskoj se godišnje transplantira oko 400 organa.
„Javne zdravstvene akcije i kampanje moraju se raditi kontinuirano. U udruzi smo svi različitih struka i životnih priča, ali predani smo promicanju darivanja i presađivanja organa“, govori Mirela.
Jedan je od ciljeva udruge Transplant napraviti dobro okruženje za ljude s kroničnim bolestima nekoga organa kakve su i same osnivačice udruge prošle: „U naše doba bilo je malo informacija, a danas svi koji se susretnu s takvim tipom oboljenja mogu računati na našu pomoć, od savjeta i literature do smještaja“.
Danas ponosna majka 28-godišnjakinje, u povodu Svjetskog dana darivatelja krvi, Mirela je zahvalila svim darivateljima krvi kao saveznicima u vlastitoj misiji, jer su zahvaljujući njima, baš poput njenoga, spašeni mnogi životi i dane mnoge životne prilike.
