Iako slabije zastupljena u medijima, na granici između Mijanmara i Bangladeša, odvija se jedna od najvećih humanitarnih kriza u zadnjih nekoliko desetljeća.
U bijegu od sukoba koji se događaju u Mijanmaru, sve od kolovoza, na granično područje svakodnevno pristižu tisuće ljudi, uglavnom Rohinje – muslimanska zajednica kojoj Mijanmar odbija dati državljanstvo, a time i sva prava koje ono osigurava.
Djelatnica Hrvatskog Crvenog križa Nives Vudrić u toj je izbjegličkoj zoni, udaljenoj od bangladeških naselja i okruženoj vojskom, provela tri mjeseca.
Prisjeća ih se s ponosom i radošću zbog svega što je učinjeno, ali ne krije da je bilo prepreka.
„Kad smo došli bilo je stravično. Prvi izazov s kojim smo se susreli bila je klima, jer su vrućine i vlaga bili teško podnošljivi“, govori Nives.
„Također, izbjeglice su nam u početku pristupale sa zadrškom jer nisu znali što ćemo raditi i koliko ćemo ostati“, nastavlja.
Na području veličine većeg grada, na kojemu se do kud oko seže prostiru tijesne nastambe od plastike i trstike te šatori, a boravi oko 700.000 obespravljenih ljudi, teško je znati od kuda krenuti s pružanjem pomoći.
Ipak, prvo što je učinjeno na terenu bili su sastanci sa članovima zajednice kako bi se utvrdilo koje su njihove primarne potrebe.
„Pitali smo ih što im nedostaje i što bi voljeli imati. Pokazalo se da su to prostor za žene i djecu i prostor za zajednicu te organizirane aktivnosti koje bi im popunile dan“, govori Nives.
Nakon uočenih potreba osmišljeni su programi i krenulo se u realizaciju. Prvi je korak bio najam zemljišta i izgradnja nastambi.
„Našli smo ljude u zajednici koju su imali iskustva s gradnjom i izgradili smo tradicionalnu kuću od bambusa, a prostor smo osmislili u suradnji s ljudima iz kampa, sličan onima na koje su navikli i u skladu s tradicionalnim vrijednostima Rohinji“.
Poštivanje kulture i tradicije bilo je naročito bitno prilikom osmišljavanja prostora za žene i djevojke.
Upravo komunikaciju i suradnju s ljudima iz kampa Vudrić smatra odgovornom za uspjeh prostora izgrađenog za žene i mlade djevojke: „S obzirom na to da smo uključili i članove zajednice i poštovali njihove sugestije, ubrzo je prostor koristilo 200 djevojaka, što je iznenađujuće u kontekstu njihove kulture. Prostor je morao biti zatvoren prema vani. No zajedničkom snagama dobili smo prostor koji je prozračan i svijetao“.
Izgrađeni prostor članovima zajednice pružio je mogućnost za provođenje vremena i napuštanje šatora i nastambi tijekom dana. No bitnije od toga dao je prostor za međusobnu interakciju i druženje.
„Kreirali smo zasebne grupe za udovice, za mlade djevojke i muškarce. I oni su si vremenom međusobno postali podrška. Upoznali su se s drugima koji dijele istu situaciju. Tek kad smo ih pozvali i kreirali aktivnosti za njih, shvatili smo koliko im je nedostajao taj dio socijalnog prostora“, zaključila je Nives.
Tijekom svakodnevnih druženja kristalizirale su se i ostale potrebe. Žene su poželjele šivaće mašine koje su im ubrzo i isporučene te su učile šivati što im je pružilo priliku i za izradu vlastite odjeće, ali i povećalo šansu zapošljivosti.
Popularna su bila i iscrtavanja kože s kanom: „Takva su se druženja pokazala kao prilika za razgovor o osjetljivim temama“.
Sportske aktivnosti, točnije nogomet, također su se pokazale korisnima ne samo za fizičko zdravlje.
„Nogomet je bio ulaznica u zajednicu, ali i ulaznica za rad s mladim muškarcima. Osnovali smo nogometne klubove i mogli su trenirati svaki dan. Na kraju se na tim druženjima događao i razgovor i poslužili su kao alat psihosocijalne podrške. Također, sportska događanja okupljala su veliki broj ljudi. Jednom ih je bilo čak pet stotina. Kako je sport znao okupiti mnogo ljudi, otvorilo nam je priliku za razgovore, upoznavanje ranjivih skupina i slično“.
Mnogobrojnim ljudima u kampu velik je problem i oskudica hrane. Kako je vrt za oko 700.000 ljudi na tom području teško izvediv, održavane su radionice visećih vrtova.
„Cijelo smo vrijeme nastojali maksimalno iskoristiti one stvari koje izbjeglice posjeduju. Ono što im je svima dostupno su plastične boce od ulja i vreće od riže. Plastične boce poslužile su kao koristan alat za viseće vrtove, od vreća smo izrađivali mnoge stvari – torbe i spremišta za stvari, a održavali smo i radionice recikliranja“, ističe Vudrić.
Od početnog nepovjerenja i suzdržanosti, mjeseci kontinuiranih aktivnosti stvorili su zajednicu koja se radovala svakodnevnom druženju međusobno, ali i s volonterima i djelatnicima Crvenog križa.
Kao jedno od dražih sjećanja iz Bangladeša, Nives ističe razgovor sa ženom koja je u kampu boravila u još jednoj od brojnih nastambi od plastike i trstike.
„Sjedeći ispred malene nastambe rekla je – neću se žaliti, zadovoljna sam. Imam gdje živjeti“, prisjeća se Vudrić izdvojivši kao inspiraciju ne fokusiranost na materijalno koje je doživjela kod Rohinji.
Informacije o daljnjim aktivnostima izbjeglica u Bangladešu redovito prima, a nada se da će ih u budućnosti imati priliku i ponovno posjetiti te da su pred njima neki ljepši dani.
