Prva Ženevska konvencija za poboljšanje položaja ranjenika u vojskama na kopnu potpisana je 22. kolovoza 1864. godine u Ženevi. Potpisali su je predstavnici dvanaest tadašnjih država: Badena, Belgije, Danske, Francuske, Hessena, Italije, Nizozemske, Portugala, Prusije, Španjolske, Švicarske i Württemberga. Švedska i Norveška Konvenciju su potpisale u prosincu iste godine.
Ženevska konvencija prekretnica je u razvoju međunarodnog humanitarnog prava i osnova na kojoj počivaju pravila međunarodnog ratnog prava za zaštitu žrtava oružanih sukoba.
Prvom Ženevskom konvencijom zaštićene su ambulante i vojne bolnice kojima se priznaje neutralnost i zaštita od napada sve dok su u njima smješteni ranjenici i bolesnici. Zaštitu je dobilo i sanitetsko osoblje koje brine o ranjenicima i bolesnicima. Konvencijom je reguliran i zaštitni znak – crveni križ na bijelom polju – kao znak zaštite i pripadnosti sanitetskim službama oružanih snaga.
Danas su na snazi četiri Ženevske konvencije iz 1949. godine i tri dopunska protokola (Protokol I i Protokol II iz 1977. i Protokol III iz 2005. godine).
