Pohvalnica kuharu Ivanu Vukoviću, volonteru Crvenoga križa

Članovi modula za urbano traganje i spašavanje iz ruševina koji se nedavno vratio iz Turske, primio je pohvalnice na svečanosti održanoj u povodu Međunarodnog dana civilne zaštite i Dana civilne zaštite u Republici Hrvatskoj. Pohvalnicu je primio i volonter Crvenog križa koji je u Turskoj boravio kao kuhar za članove modula.



Ovaj 57-godišnji volonter Gradskog društva Crvenog križa Županja bez imalo razmišljanja pristao je zaputiti se u Tursku kako bi pomogao stradalima u stravičnom potresu.



„Kad su me nazvali iz Crvenog križa Županja i rekli kako je Hrvatski Crveni križ iskazao potrebu za kuharom koji će s timom za potragu i spašavanje ići u Tursku, ja sam odmah rekao – da. Sad kad se osvrnem mislim da nisam baš bio do kraja svjestan situacije, ali i da jesam odgovor bi bio isti. Brzo sam spakirao stvari, nisam stigao puno razmišljati, jednostavno sam si rekao – idem pa kako bude - bude“, prisjeća se volonter Ivan Vuković.



Zahvaljujući edukaciji za rad u poljskoj kuhinji u kriznim situacijama, ali i brojnim drugim treninzima koje je prošao u sustavu Crvenoga križa, Ivan se od prvoga trenutka uklopio u ekipu.

„Osim edukacija, imam i bogato životno iskustvo i mogu reći kako znam procijeniti ljude, ali i prilagoditi se situaciji. Odjednom se našlo nas 40 zajedno koji se nikad prije nismo vidjeli, a sad smo morali i putovati i živjeti zajedno i surađivati. U takvim situacijama ne treba komplicirati, treba se pomoći koliko god se može i naravno, fokusirati se na svoj dio posla. Toga smo bili svi svjesni i kao tim smo baš dobro funkcionirali“, napominje Vuković.



Kada su stigli u Antakyu, prisjeća se Ivan, dočekali su ih stravični prizori: „Sve je bilo u ruševinama, izgledalo je kao najgori horor film. Posvuda su bili bageri, širio se neugodan miris, u zraku se osjećala atmosfera boli i tuge.“

Unatoč iznimno teškim okolnostima, nije bilo vremena za tugovanje nego se odmah prionulo poslu. Članovi našega tima bili su zaduženi za potragu i spašavanje ljudi u ruševinama, a Ivanov je zadatak bio priprema obroka za članove tima.



„Nije to bila vrhunska kuhinja, ali smo se snalazili s onime što smo imali. Nedostajalo nam je meso koje se pokvarilo, a nismo imali gdje kupiti drugo. No, zahvaljujući dobroj volji i kolegijalnosti svih nas, obroka nije nedostajalo. Nekad smo imali makarone, pa juhe, kombinacija konzervi, čaj, kava, ali najveći hit bio je ajran. Možemo se i pohvaliti da smo imali fin čaj i čak su nas i Turci hvalili“, prisjeća se Ivan.



I iako s osmijehom govori o misiju u Turskoj, priznaje ipak da nije bilo lako: „Naš tim je, nažalost, iz ruševina izvlačio mrtve ljude i naravno da to na sve nas ostavlja traga, posebno na njih koji su to gledali. Izvukli su jednog živog psa pa je to unijelo radost među nama. No, trudili smo se stresnu atmosferu razbiti šalama i davali smo si do znanja da smo tu jedni za druge.“



Unatoč izazovima, Ivan bi sve to ponovio jer, kako kaže, ako možeš pomoći nekome drugome, onda to i napravi. On se vratio svojim redovitim obavezama, ali ako se opet ukaže potreba, spreman je ići na teren ma kako zahtjevan bio.