Dana 22. kolovoza 1864. godine u Ženevi je potpisana prva Ženevska konvencija za poboljšanje položaja ranjenika u vojskama na kopnu. Potpisali su je predstavnici dvanaest tadašnjih država: Badena, Belgije, Danske, Francuske, Hessena, Italije, Nizozemske, Španjolske, Portugala, Prusije, Württemberga i Švicarske. Švedska i Norveška Konvenciju su potpisale u prosincu iste godine.
Prva Ženevska konvencija značajno je doprinijela zaštiti ambulanti i vojnih bolnica priznajući im neutralnost i zaštitu od napada sve dok su u njima smješteni ranjenici i bolesnici. Zaštitu je dobilo i sanitetsko i administrativno osoblje koje brine o ranjenicima i bolesnicima. Konvencijom je reguliran i zaštitni znak – crveni križ na bijelom polju – kao znak zaštite i pripadnosti sanitetskim službama oružanih snaga.
Ženevska konvencija prekretnica je u razvoju međunarodnog humanitarnog prava i osnova na kojoj počivaju pravila međunarodnog ratnog prava za zaštitu žrtava oružanih sukoba.
Danas su na snazi četiri Ženevske konvencije iz 1949. godine i to:
I. Konvencija za poboljšanje uvjeta ranjenika i bolesnika u oružanim snagama u ratu,
II. Konvencija za poboljšanje uvjeta ranjenika, bolesnika i brodolomaca pripadnika oružanih snaga na mora,
III. Konvencija o postupanju s ratnim zarobljenicima i
IV. Konvencija o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata
Uz četiri Ženevske konvencije postoje i tri dopunska protokola (Protokol I i Protokol II iz 1977. i Protokol III iz 2005. godine).
